Praktična teologija

Stipe Nimac - Bruno Seveso

Profil jedne teološke discipline s osvrtom na njezine zadaće u hrvatskoj Crkvi i društvu,

Lepuri, 2009.

(248 stranica)

ISBN 978-953-96517-8-5

Sadržaj

Predgovor

UVOD: POKUŠAJ ODREDBE POJMA PRAKTIČNE TEOLOGIJE (Stipe Nimac)

1. Obzor promišljanja praktične teologije
2. Predmetno područje praktične teologije
3. Pretpostavke odnosno zadatosti praktične teologije
4. Podjela praktično-teološke materije
NOVOST KRŠĆANSKOG ŽIVOTA.
STRUKTURA I ULOGA PASTORALNE TEOLOGIJE
U VJERNIČKOM ISKUSTVU (Bruno Seveso)
1. Pastoralni izrazi
1.1.Dušobrižništvo
1.2.Cjeloviti pastoral
1.3.Podanašnjenje
1.4.Evangelizacija
1.5.Nova evangelizacija
1.6.Inkulturacija
2. Tranzicije
2.1.Teološko-pastoralni objekt
2.2.Pastoral i pastoralna teologija
2.3.Pastoralna teologija i teologija kao znanstvena disciplina
3. Lica pastoralne teologije
3.1.Strateško čvorište
3.2.Tokovi i osvrti
3.2.1. Regionalni pravci
3.2.1.1.Njemačko područje
3.2.1.2.Nizozemsko područje
3.2.1.3.Englesko govorno područje
3.2.1.4.Francusko govorno područje
3.2.1.5.Talijansko područje
3.2.1.6.Španjolsko i južnoameričko područje
3.2.1.7.Hrvatsko govorno područje
3.2.2. Pojmovne infrastrukture
3.2.2.1.Tematske paradigme
3.2.2.2.Procedure istraživanja
3.3. Trenutačne pozicije
3.3.1. Slike pastoralne teologije
3.3.1.1.»Općeljudska praksa«
3.3.1.2.»Kršćanske prakse«
3.3.1.3.»Priopćavanje evanđelja«
3.3.1.4.»Praktična teologija«
3.3.2. Otvorena pitanja
3.3.2.1. Empirijsko i teološko
3.3.2.2.Metoda i znanje
3.3.2.3.Slika discipline
PRAKTIČNA TEOLOGIJA U DANAŠNJEM KRIZNOM VREMENU
(Stipe Nimac)
1. Početci pastoralne teologije u kriznom vremenu prosvjetiteljstva
2. »Krizni trokut« : situacija - osoba - tradicija
3. Posljedice i izazovi za praktičnu teologiju
INDIVIDUALIZACIJA - IZAZOV ZA CRKVENU PRAKSU?
AMBIVALENTNOST JEDNOG ZNAKA (POST)MODERNE
(Stipe Nimac)
1. Individualizam i individualizacija
2. Izabrana pripadnost i posredovanje vrjednota
3. Individualizacija i Crkva
4. Individualizacija i pastoral
ŽUPA, KULTURA I PRAKTIČNA TEOLOGIJA. O NEKIM ZADATCIMA PRAKTIČNE TEOLOGIJE U NAŠOJ CRKVI I DRUŠTVU
(Stipe Nimac)
1. Oblikovanje župne zajednice
2. Pastoral kulture
3. Praktična teologija u Hrvatskoj
BIBLIOGRAFIJA
Djela stranih autora (Bruno Seveso)
1. Priručnici
2. Rasprave
3. Zbornici
4. Dossier
5. Prilozi
5.1. Sažeti pregledi
5.2. Bilance
5.3. Otvorena pitanja
Djela hrvatskih autora (Stipe Nimac)
1. Izvori
2. Knjige
3. Članci
SUMMARY
ZUSAMMENFASSUNG
RIASSUNTO
BIOGRAFIJE AUTORA
Bruno Seveso
Stipe Nimac

Predgovor

»Praktična teologija. Profil jedne teološke discipline s osvrtom na njezine za­daće u hrvatskoj Crkvi i društvu« - ovaj naslov zasigurno zvuči pretenciozno jer je područje dotične teološke discipline golemo, ono pokriva gotovo cijelu teološku mate­riju pod vidikom prakse. To je dakako izvan dohvata naših mogućnosti; ono što ovom publikacijom želimo istaknuti zapravo je pogled na tu teološku disciplinu kroz neke njezine karakteristike i zadaće koje ona treba apsolvirati. Baveći se pojedinačnostima ipak je imamo u vidu kao cjelinu.

Kad kažemo da praktična teologija obrađuje svoju materiju pod vidikom prak­se, onda pritom mislimo na djelovanje u prvom redu onih koji se pozivaju na evanđelje Isusa Krista, na formu individualnog i zajedničkog života koja je njime motivirana i koja se njime hrani. No praktična teologija ne zanemaruje ni praksu drugih ljudi koji nisu kršćani jer ona polazi od aksioma da su svi pozvani na spasenje pa je stoga i prak­sa svakog od njih teološki i spasenjski relevantna. Ta dimenzija praktične teologije, koja je posebno isticana na njemačkom govornom području i po kojoj ona izlazi iz okvira discipline koja se bavi isključivo unutarcrkvenom praksom i njezinom proble­matikom, u nas još nije dovoljno raspravljana, a u ovoj se publikaciji samo na nekim mjestima spominje. Smatramo da rasprava o tome u nas tek predstoji i da će zasigurno biti izazivana i poticana činjenicom da su naši teološki fakulteti dio naših sveučilišta te da će kao takvi, u dijalogu s ostalim humanističkim i društvenim znanostima, mo­rati iskazati svoju društvenu (dakle, ne samo crkvenu) relevantnost kao znanstvene ustanove koje bitno pridonose formiranju budućih članova naše akademske zajednice i javnih djelatnika u našem društvu, dakako, ne zanemarujući pritom svoju bitno crkve­nu funkciju. Taje rasprava neophodna ne samo s razloga faktične prisutnosti kršćana u društvu, nego i mnogo fundamentalnije, s načelnog razloga samoga evanđelja u kojem Krist svojima kaže da su »sol zemlje« i »svjetlo svijeta« (usp. Mt 5, 13 sl.).

Radovi objavljeni u ovoj knjizi nastoje uvesti u problematiku praktične teologi­je i tematizirati neke njezine značajke, usmjerenja i zadaće.

Uz uvod, u kojem Stipe Nimac pokušava odrediti pojam praktične teologije, tu su četiri poglavlja nejednake duljine. Bruno Seveso daje svoj prikaz stanja pastoralne teologije - naziv uobičajen u Italiji - najprije u sustavnom obliku, a potom obrađuje status quaestionis te discipline na našem kontinentu te raspravlja o njezinim meto­dološkim i sadržajnim pitanjima. Nimac u svoja tri rada tematizira neke momente i značajke te discipline - on se opredjeljuje za naziv »praktična teologija«, uobiča­jen na njemačkom govornom području jer je širi i obuhvatniji od u nas uobičajenog naziva »pastoralna teologija« - i to najprije u općenitom smislu u članku »Praktič­na teologija u današnjem kriznom vremenu« (objavljen u Bogoslovskoj smotri 2008. pod naslovom »Pastoralna teologija u današnjem kriznom vremenu«), a potom u dva rada tematizira dvije teme koje u nas imaju stanovitu aktualnost: »Individualizacija - izazov za crkvenu praksu? Ambivalentnost jednog znaka (post)moderne« te »Župa, kultura i praktična teologija. O nekim zadatcima praktične teologije u našoj Crkvi i društvu«. Ovaj posljednji rad zapravo je potpuno prerađeni i prošireni tekst referata s međunarodnog simpozija pastoralnih teologa u Đakovu koji je bio održan od 7. do 9. listopada 2004. na temu »Pastoralna teologija u današnjoj Europi pred starim i novim pitanjima«; radovi s tog simpozija objavljeni su u publikaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu: P. Aračić (ur.), Novi izazovi pastoralnoj teologiji, Đakovo 2005. Uvodni članak te onaj o individualizaciji do sada nisu bili objavljeni. Za razliku od Sevesovog rada koji je sadržajno (i opsegom) razrađeniji, drugi radovi su više poput snopova svjetlosti koji obasjavaju pojedine teme, područja i probleme praktične teo­logije te uz pomoć literature nastoje uputiti u produbljeniji studij praktično-teološke materije. Na taj način, i uz upućivanja na Sevesov rad, stvara se tematska povezanost među ovdje objavljenim prilozima, što pridonosi - ako se tako smije reći - sadržajnoj objedinjenosti knjige. Ali o tome su pozvaniji suditi oni koji se njome budu služili.

Time smo dotakli i pitanje: komu je ova publikacija namijenjena? U prvome redu studentima teologije koji u okviru svog studija slušaju predavanja iz praktične odnosno pastoralne teologije; tekstovi i literatura žele im pomoći da dublje i obuhvatnije uđu u tu materiju te u tijeku studija steknu potrebnu kompetenciju za samostalno razmišljanje i djelovanje na području pastoralnog rada. Knjiga će također biti korisna i profesorima i drugim zainteresiranima za tu materiju zato što donosi obuhvatne preglede, ali ne za­nemaruje upozoriti na probleme i zadatke koje u nas valja prihvatiti i rješavati.

Svemu tomu ima na svoj način poslužiti bibliografija na koncu sveska. Ona ima dva dijela. Prvi donosi popis strane literature, a sastavio gaje B. Seveso; drugi dio do­nosi popis literature na hrvatskom jeziku, a priredio gaje S. Nimac; oba se odnose na praktično-teološku problematiku te na njezina rubna područja. Ti bibliografski dodat­ci predstavljaju izbor iz literature koji autori smatraju korisnim za produbljeni studij praktično-teološke materije. Pritom, dakako, valja načiniti izbor, već prema tematskim interesima i akcentima koje svaki zainteresirani student odnosno predavač ističu kao važne ili neophodne.

Ova je knjiga rezultat dogovora između dvojice autora, Bruna Sevesa i Stipe Nimca, koji su profesori pastoralne odnosno praktične teologije u Milanu i u Splitu. Na ranije spomenutom međunarodnom simpoziju u Đakovu 2004. dogovorili su se oko plana te publikacije; Seveso je dostavio svoj rad dvije godine kasnije; trebalo gaje pre­vesti i pripremiti za izdanje. Nimac je svoja tri rada te uvod sastavio nešto kasnije tako da knjiga izlazi četiri godine nakon stoje bila dogovorena. Ona ima karakter koautorske studije te je kao takva zasigurno jedan od za sada još u nas na teološkom području rijetkih doprinosa tzv. Bolonjskom procesu koji između ostalog teži također pojačanoj suradnji i razmjeni među nastavnicima europskih sveučilišta i u koji su aktivno ušle sve visokoškolske ustanove u Hrvatskoj, u prvome redu naša sveučilišta. Suradnja, naime, koju ima u vidu »Bolonjska deklaracija« i proces njezine realizacije, teži kako obnovi sveučilišnih studija diljem Europe tako i suradnji europskih sveučilišta, profe­sora i studenata te izmjenjivanju iskustava i protoku znanja. Praktična teologija - i oni koji se njome ex professo bave - pozvana je da upravo zbog svoje ukorijenjenosti u praksi ljudi uopće i kršćanskih vjernika napose u tome dade svoj doprinos.

U Splitu, na svetkovinu Blagovijesti 2009.
Stipe Nimac

UVOD: POKUŠAJ ODREDBE POJMA PRAKTIČNE TEOLOGIJE

Kršćanska vjera naziv je za jedan specifičan način života odnosno za praksu koja je ukorijenjena u iskustvu Božje apsolutne transcendencije i isto tako apsolut­ne bliskosti povijesnome čovjeku, kako je to pokazao u svome naviještanju i životu, smrti i uskrsnuću Isus Krist. U tom su iskustvu mišljenje i djelovanje prisno povezani. Njihovo uzajamno prožimanje prisutno je u nazivu kako se kršćanstvo nazivalo u helenističko-rimskome svijetu: »put« ili »novi put« (Dj 9, 2; 18, 25sl.; 19, 9.23; 22, 4; 24, 14.22). Privlačnost prvih kršćanskih zajednica ima se zahvaliti tom prožimanju i sposobnosti kršćanskog navještaja da ozbiljno uzme cijelog čovjeka, sa svim njego­vim sposobnostima i ugroženostima, s njegovom potrebom za spasenjem i s njegovom moralnom krhkošću. Tako je ubrzo u kršćanskoj starini promišljanje vjere - kasnije nazvano teologija [1] - postalo »istinskom filozofijom«, pojmom mišljenja naprosto.

Međutim, kako kod starih Grka tako i u biblijskoj tradiciji prije govora o božanskome odnosno o Bogu stoji iskustvo božanskog odnosno Boga pa je stoga izvorni smisao riječi »theologia« ovaj: Bogogovor, naviještanje Boga - kako je to bio slučaj u starogrčkom bogoštovlju odnosno kultu bogova i na posve drugačiji način u početcima kršćanske tradicije. Navještaj (kerigma) o Isusu Kristu umrlom i uskrslom Gospodinu primarni je jezik vjere i teologije; to je »početak, temelj i supstancija svih drugih oblika teologije«.[2]

Tijekom stoljeća, u suočavanju vjere s izazovima raznih kultura i mentaliteta, počam od helenizma u Rimskome carstvu, te u susretu s filozofijom i kasnije s prirodnim i društvenim znanostima oblikovala se teologija kako ju danas poznajemo na crkvenim učilištima i na sveučilištima.[3] Tako se u globalu mogu razlučiti četiri skupine teoloških disciplina: biblijska teologija, povijesna teologija, sustavna teologija, praktična teolo­gija. [4] Biblijsku teologiju tvore uvodne znanosti u Bibliju te egzegeza Starog i Novog zavjeta; povijesnu teologiju tvore patrologija, povijest dogmi te crkvena povijest; u su­stavnu teologiju ulaze fundamentalna, dogmatska i moralna teologija; o praktičnoj pak teologiji kanimo iscrpnije izvjestiti u ovome što slijedi te promisliti njezin pojam.[5]

1. Obzor promišljanja praktične teologije

Nije lako odrediti pojam praktične ili pastoralne teologije; to je vidljivo već iz uporabe samih pridjeva »praktična« i »pastoralna«,[6] a postaje još jasnijim uzmu li se u obzir pokušaji njezine odredbe samo na njemačkome govornom području u posljednjih četrdestak godina, tj. nakon objavljivanja već klasičnog priručnika kojemu je glavni inici­jator i inspirator bio KarI Rahner: »Handbuch der Pastoraltheologie«. Herbert Haslinger[7] navodi nekoliko komponenti koje se redovito javljaju u pokušajima odredbe pojma prak­tične teologije; one su u drugačijoj optici i u drugačijoj obradi prisutne i u članku Bruna Sevesa koji objavljujemo u ovoj knjizi. Riječ je ponajprije o metodi ili načinu promišlja­nja praktične teologije, potom o njezinu predmetu, o njezinu cilju, kriteriju i kontekstu. S obzirom na metodu[8] prevladavaju odredbe kritičnosti, znanstvenosti i teologičnosti (nije slučajno da je na prvome mjestu kritičnost, vjerojatno više zbog neizravnog - »atmos­ferskog« - negoli izravnog utjecaja Kritičke teorije Frankfurtske škole Th. W. Adorna i M. Horkheimera te kasnije J. Habermasa). Uz to se javljaju i odrednice empiričnosti odnosno funkcionalnosti, što je povezano s predmetom i ciljem promišljanja praktične teologije. Kao predmet promišljanja navodi se s jedne strane djelatnost crkvenih službi odnosno zvanja te nasuprot tome, i ujedno mnogo šire, praksa ljudi općenito, a kao cilj - što odgovara predmetu - učvršćivanje crkveno institucionaliziranih obrazaca postupanja (»pastoral«) na jednoj strani te omogućivanje života ljudi u njihovu svagdanu u skladu s njihovim bogomdanima dostojanstvom na drugoj strani; ovdje su u središtu pozornosti te­ološki pojmovi »praksa vjere« i »nasljedovanje Isusa Krista«. Trebalo bi međutim istražitimogu li ta dva pojma poslužiti kao katalizatori u posredovanju između upravo spomenutih divergentnih odredbi predmeta i cilja praktične teologije. Što se pak tiče kriterija prema kojima se ima odvijati refleksija praktične teologije, jedva da postoji neki konsenzus, a u primjerima koje Haslinger analizira vidljivo je da većina autora tomu ne posvećuje detaljnije promišljanje; oni idu od općenitih »zadaća koje društvo daje subjektima« i od »značenja koje subjekti imaju u društvu«, preko »čovjekova dostojanstva pred Bogom« pa sve do »istina vjere« i »bezuvjetne Božje opredjeljenosti za čovjeka«; spominju se i »temeljne odrednice kršćanske predaje«. Možda se tu smije govoriti o stanovitom deficitu koji valja prevladati tako da praktična teologija svoju kriteriologiju ne preuzima iz drugih teoloških disciplina (npr. dogmatike), ali ni iz ostalih humanističkih i društvenih znanosti (npr. sociologija, psihologija), nego ju mora samostalno razviti na temelju svoje vlastite hermeneutike.[9] I na kraju, odnos prema društvu i Crkvi javlja se kao stabilna konstanta koja određuje kontekst u kojem se odvija praktično-teološka refleksija.

U svemu se pokazuje jasna tendencija proširivanja horizonta refleksije praktične teologije:[10] kreće se naime - ireverzibilno - od promišljanja unutarcrkvenih već standar­diziranih obrazaca prakse prema sve obuhvatnijim područjima prakse ljudi u društvu, da bi se na koncu došlo do odredbe kako je potencijalni predmet praktične teologije praksa svakog čovjeka i praksa svih ljudi. Prema tome, ona ima za cilj životnu praksu svakog pojedinog čovjeka i svih ljudi skupa u skladu s njihovim bogomdanim dostojanstvom. To proširenje ima svoj teološki temelj u istini kršćanske vjere da Božja spasenjska volja obuhvaća svakog čovjeka i sve ljude principijelno i bezuvjetno, bez obzira na to koliko njezina povijesno-religijsko-crkvena posredovanja bila deficitarna u svojoj provedbi. Upravo zato praktična teologija mora biti također kritička refleksija.

Predmetno područje praktične teologije

Time smo se približili našem pokušaju odredbe pojma praktične teologije koji kanimo ovdje skicirati.[1111]

Prvo, praktična se teologija bavi čovjekom kao čovjekom - dakle, ne samo i ukoliko je on vjeran član Crkve, uvjereni katolik, aktivan član zajednice ili kršteno če­ljade. Praktična je teologija obvezana uočavati i gledati ljude svaki puta kao jedinstve­ne osobe kojima se ne može proizvoljno raspolagati. Ona mora uzeti ozbiljno činjeni­cu da onaj kojega nazivamo »Bog« izlazi ususret svem našem djelovanju i postupanju te daje iz korijena prihvatio svakog čovjeka kao svojega partnera. Na temelju tog svog odnosa prema Bogu svaki je čovjek dionik neograničenog, neotuđivog i neraspoloživog dostojanstva. Svaki čin u kojem bi čovjek bio uzet kao sredstvo ili kao predmet tuđega interesa, svaki postupak u kojem bi bilo pogaženo njegovo dostojanstvo, zapra­vo je težak oblik bogohulstva, uvreda nanesena Svevišnjemu. Sve što god praktična te­ologija može i mora reći u svezi s praksom vjere, u svezi s time kako je netko kršćanin, u svezi sa Crkvom, zajednicom itd., podvrgnuto je ovome mjerilu: odgovara li to i u kojoj mjeri to odgovara neraspoloživoj ljudskoj osobi i omogućuje li čovjeku da bude i ostane neraspoloživom osobom, Božjim partnerom u krilu stvorenja?

Drugo, praktična se teologija ne bavi bilo kakvim ljudskim djelovanjem i po­stupanjem niti ide za tim da samo opaža, »registrira« i opisuje činjenično ljudsko dje­lovanje i postupanje. Ona mora uočavati sav čovjekov život sa svime što ga ispunja, s njegovim lijepim i ružnim stranama, s onim što se može otvoreno pokazivati i s onim stoje tabuizirano, sakrito. No ona hoće dati također orijentaciju ljudskome djelovanju i postupanju. Rečeno uz pomoć biblijskog prizora o jerihonskome sljepcu Bartimeju (usp. Mk 10, 46-52): Praktičnoj teologiji stalo je do onog djelovanja i postupanja ljudi u kojem će svaki čovjek moći zbaciti sa sebe svoje »prosjačko životarenje« i osloboditi se života u potlačenosti i na rubu društva. Njezin je cilj da ljudi »ponovno progledaju«, da mogu živjeti kako odgovara njihovom bogomdanom dostojanstvu. Zahtjev praktične teologije usmjerenje dakle na posve određeno djelovanje i postupa­nje: takvo, naime, koje odgovara ljudskome dostojanstvu i koje omogućuje ljudima da žive u skladu sa svojim bogomdanim ljudskim dostojanstvom.

3. Pretpostavke odnosno zadatosti praktične teologije

Budući da je praktična teologija sveučilišna disciplina,[12] valja si posvjestiti neke zadatosti kojih se ona ne može odreći, ali koje mora reflektirati.

Ne postoji »čista znanost«, tj. znanost koja bi se vodila samo svojim objek­tivnim predmetom. U svaki znanstveni rad, svjesno ili nesvjesno, ulaze osobni inte­resi, uvjerenja i prethodne odluke dotičnoga znanstvenika. To za praktičnu teologiju konkretno znači da se njezin znanstveni rad i istraživanje odvijaju na temelju nekih osnovnih odluka i uvjerenja koje ukratko spominjemo:

Ono što Kristovi vjernici - bez obzira na hijerarhijske diferencijacije - čine kao Crkva i kao teologija podvrgnuto je stalnome zahtjevu dijakonije, služenja. Jezgra kršćanske vjere sastoji se u bezuvjetnoj spasenjskoj volji Boga koji hoće biti u odnosu s čovjekom te u Isusovoj poruci o Kraljevstvu Božjem; to vodi k sljedećoj osnovnoj pastoralnoj odluci: U Crkvi se radi o Bogu i čovjeku, ne o Crkvi; radi se o zbiljskoj ljudskosti sub specie Dei, ne o formalnoj crkvenosti. Sve što se događa u pozivanju na Boga kojeg je navijestio Isus Krist, djelovanje Crkve i znanstveni posao teologije, stoji u službi čovjeka te služi tomu da ljudi mogu pred Bogom živjeti u skladu sa svojim bogomdanim dostojanstvom. Crkva kao i teologija potvrđuju i obistinjuju se u svojoj kršćanskoj autentičnosti po tome da su u samima sebi dijakoničke, služiteljske, usmje­rene prema drugome koji je ujedno i drugačiji te prema Bogu kao apsolutno drugome i nama posve bliskom.

- Pastoralnog teologa u razradbi njegove teologije vodi ono shvaćanje pastorala koje je formulirano u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi Drugoga vatikanskog koncila Gaudium et spes[13] Pastoral nije samo ono niti je u prvome redu ono što čine »pasti­ri«, tj. biskupi, župnici i oni koji s njima surađuju. Pastoral je oznaka za odnos Crkve i svijeta, odnos u kojem Crkva samu sebe doista shvaća kao »Crkvu u svijetu«, koja opaža radost i nadu, žalost i tjeskobu današnjih ljudi, napose siromašnih i potlačenih sviju vrsta, kao svoju vlastitu radost i nadu, žalost i tjeskobu. Pastoralnu kvalitetu ima ona Crkva koja u svijetu prepoznaje svoj vlastiti životni prostor, a ne protivnika ili čak neprijatelja; Crkva koja se osjeća najtješnje povezana s čovječanstvom; Crkva kojoj je stalo do spasenja ljudske osobe i do pravedne izgradnje ljudskoga društva; Crkva koju određuje samo ovo jedno: »spasiti, a ne suditi; služiti, a ne dati se posluživati«. To uvjetuje jedan iz temelja potvrdni i konstruktivni odnos prema svijetu, odnos koji također uključuje kritičku svijest i optužbu na račun neljudskih odnosa i to upravo radi pridonošenja izgradnji pravednoga svijeta. S tim načinom samorazumijevanja praktič­nog teologa i njegove teologije ne da se povezati odnos u kojem se »svijetu« dodijeljuje krivnja i u kojem se s prezirom zauzima distanca prema njemu.

- U svijetu nalazimo »znakove vremena« koje valja istraživati i tumačiti u svjetlu evanđelja (GS 4).[14] Oni se ne smiju banalizirati kao »povoljne prilike« za inače nepro­mijenjeno crkveno postupanje u svijetu koji je ionako negativno obilježen. »Znakovi vre­mena« su životne zbiljnosti u čijem svjetlu Crkva samu sebe shvaća i u čijoj perspektivi ona spoznaje zadaću kojom je u ovome svijetu obvezana. H.-J. Sander povezuje znakove vremena sa semiotičkim polazištem te na sljedeći način vidi opasnost za teologiju i ekleziologiju koje nisu obilježene znakovima vremena: »Nije u moći Crkve to da po svojoj volji postavlja znakove vremena ili da se ustručava prihvatiti njihovu znakovitost. Oni su sudbina Crkve. Ako ona bude pred njima bježala, bit će joj kao i proroku Joni - sudbina će ju dostići«. Tu promjenu perspektive u Gaudium et spes povezuje on s pojmom znakova vremena: »Vjerovati u znaku drugoga vodi Crkvu k tomu da postoji u znaku vremena. U konačnici to i nju samu čini znakom. Biti Crkvom jest semiotička tj. znakovita egzistenci­ja. Tek kao znak u vremenu Crkva je na putu da govori o Bogu.« [15] To ima svoje posljedice za Crkvu i za njezino samorazumijevanje: Ispitivanje znakova vremena uvlači Crkvu u konflikte dotičnoga vremena, svaki njezin izričaj postaje opcionalnim jer ne postoji neka transhistorijska objektivnost. Prema tome, točna analiza situacije nije izdaja teološkoga momenta, nego je to njegov izvorni nalog. Vrijedi naime ovo: Tko ne ide u naukovanje kod muka i potreba ljudi današnjega vremena, ne može im davati pouku o vjeri. To poma­že kršćanima i Crkvama da se izlože stvarnim pitanjima svojih suvremenika o životno-praktičnoj važnosti vjere, o egzistencijalnome opravdanju postojanja Crkava, o šansama pravednoga svjetskog poretka, dakle, o razlozima naše nade (1 Pt 3, 15s.); tako oni uče kako valja utemeljiti vlastito pastoralno djelovanje u bogomdanom dostojanstvu i pozivu sviju ljudi, napose siromaha, te odatle »ponizno, sa strahopočitanjem i dobre savjesti« (1 Pt 3, 16) činiti razumljivom vlastitu poruku. Iz toga proizlazi daje praktična teologija upravo kao teologija upućena na konstruktivno-kritičku suradnju s drugim znanostima i na ono opažanje svega njoj izvanjskoga koje joj se u tim znanostima posreduje.

- S dogmatskom konstitucijom Drugoga vatikanskoga koncila o Crkvi Lumen gentium praktična teologija shvaća Crkvu kao Božji narod.[16] K tom su narodu pozvani svi ljudi: katolički krštenici, oni koji vjeruju u Krista, koji vjeruju u jednoga Boga, što­više »svi ljudi uopće, koji su po Božjoj milosti pozvani na spasenje« (GS 13). Nemamo nikakva prava bilo kojem čovjeku osporavati to određenje, daje naime po Božjoj milostipozvan na spasenje. U tom shvaćanju naroda Božjega kao zajednice onih koji su po­zvani na Božje spasenje izražava se trojako držanje u kojem se praktična teologija i oni koji se njome bave susreću s današnjim ljudima: a) Svi su ljudi dionici jednakoga teo­loškog dostojanstva nasuprot kojemu službe, funkcije i strukture unutar vidljivo uobli­čene Crkve mogu imati samo služiteljski značaj, a nipošto značaj vladavine; b) Pasto­ralni djelatnik poštuje ljude koji pripadaju drugim religijama odnosno svjetonazorima i ne kani ih sebi prisvajati; c) Svaki je čovjek radikalno, iz korijena, teološki značajan. Dosljedno tomu, životne stvarnosti ljudi, njihova iskustva i zapažanja jesu teme koje praktična teologija mora prihvatiti kao mogući i nikada posve savladivi sadržaj svojega rada, sadržaj koji joj kao zadaću daje Božji narod. Odatle slijedi da pastoral, gledan na toj pozadini, nije neko područje zadataka ili dio organizacije zvane Crkva, nego je to modus u kojem Crkva tek nalazi svoju pravu bit: biti u svijetu i biti uz ljude.[17]

- Praktična se teologija drži načela teologije oslobođenja, tj. preferencijalnoga opredjeljenja za siromašne. U praktičnoj teologiji, odnosno u praksi koju ona promi­šlja, radi se o svim ljudima jer svi su oni dionici dostojanstva koje im dolazi od Boga. Upravo stoga njoj je u prvome redu stalo do onih ljudi čije je ljudsko dostojanstvo ugro­ženo i oštećeno zbog nepoštivanja, ugnjetavanja, nanesenog trpljenja ili nametnutog siromaštva. Dakako, to opredjeljenje za siromašne ne smije biti samodopadno isticano poput posuđenoga plakata. Njegov prijenos u znanstveni pogon valja ostvariti pomoću četiriju postulata: praktična teologija podvrgava svoje sadržaje politizaciji, tj. ona svje­sno postavlja predmetima praktično-teološkoga promišljanja političke sklopove stvari, napose politički zasnovane strukture ugnjetavanja kao i političku relevantnost crkveno-religijskih sadržaja. U metodu praktično-teološkoga posla spada neprestano mijenjanje perspektive, što omogućuje da se stvarnost opaža s gledišta ljudi koji su pogođeni ne­mogućnošću da žive životom koji odgovara njihovom bogomdanom ljudskom dosto­janstvu. Praktična je teologija spremna solidarizirati se s tim ljudima kad se oni zalažu za ukidanje svoje zapostavljenosti. I na koncu, praktičnim teolozima dolikuje osobno držanje jednostavnosti i skromnosti kako bi ih drugi mogli prihvatiti kao vjerodostojnepartnere u razgovoru i djelovanju. Ovo je zasigurno motivirano također iskustvom koje pokazuje kako su praktični teolozi i pastoralni djelatnici podložni povodljivosti za onim oblicima ponašanja koji ih čine nevjerodostojnima pred jednostavnim, »malim« ljudi­ma: uživalačko iživljavanje u moći kojom raspolažu nad drugim ljudima, nesposobnost samokritike, ozloglašavanje postignuća drugih u korist vlastitoga profiliranja te zlopora­ba povlaštenoga položaja kako bi se dispenzirali od zahtjeva svagdašnjega života.[18]

- Praktičnoj teologiji vlastita je društveno-kritička dimenzija. Riječ je o onom znan­stvenom stavu u kojem se: a) Društveni odnosi ne uzimaju kao naprosto faktično dani, nego se čovjek opaža kao subjekt koji stvaralački postupa sa svojom individualnom i društvenom zbiljom; b) Optužuju se i pobijaju svi neljudski odnosi u kojima su ljudi učinjeni predme­tom vladavine drugih; c) Komunikacija ili »zajedničarenje« ljudi koje je slobodno od vla­davine jednih nad drugima učinjeno je vlastitim imanentnim načelom znanstvene prakse. Sve to pak znači: praktična teologija mora istinski opažati stvarnost, tj. ona mora istinu koju stvarnost sadrži, prihvatiti kao svoju vlastitu istinu. Ona također propituje funk­cionalne sklopove između pojedinca i društvenog sustava kao cjeline te između raznih podsustava (gospodarski, politički, financijski, religijski, kulturalni i drugi podsustavi). No ona nipošto nije neka funkcionalna teorija koja treba učiniti uvjerljivima i opravdati postojeće odnose. Praktična teologija opaža stvarnost, ona ju kritički istražuje i razot­kriva problematične i krive postupke u praksi te formulira orijentaciju za novo, »bolje«, postupanje. Stoga je redovito preuzimanje naloga iz različitih područja i sklopova ljud­ske prakse, koji zahtijevaju provođenje analize konkretnih područja prakse i praćenje u provedbi njihove nove orijentacije (npr. u obliku savjetovanja ili kurseva permanentne izobrazbe), originalan sastavni dio znanstvene praktične teologije.[19]

4. Podjela praktično-teološke materije

U kontekstu ovog uvoda valja još naznačiti kako u glavnim crtama shvaćamo sadržajnu organizaciju praktične teologije kao sveučilišne discipline na teološkome fakultetu. Naziv »praktična teologija« obuhvaća tri teološke discipline - pastoralnu teologiju, homiletiku i religijsku pedagogiju odnosno katehetiku [20] - koje su podve-dene pod oznaku »praktičnih predmeta«, ali su u sistematici teologije vođene kao međusobno različite discipline koje se mogu razlikovati također prema katedrama (Split, Zagreb).

Zajednička je osnovica tih triju disciplina u njihovome znanstveno-teorijskom samorazumijevanju: one shvaćaju same sebe kao praktične teološke predmete. [21] Taj naziv pokazuje sljedeće: spomenute discipline oblikuju svoj specifičan značaj kao teo­loška znanost po svome odnosu prema praksi. Ovdje shvaćamo praksu u specifičnom smislu, tj. kao kršćanski život, kao djelovanje i postupanje čovjeka »u Duhu Isusa Krista«. Budućnost čovjeka, tj. njegov život shvaćen polazeći od spomena vazme-nog otajstva Isusa Krista, ostvaruje se u povijesti kroz djelovanje i kroz postupanje. Kršćanska vjerska praksa postaje konkretnom kada postaje ljubavlju, kada izgrađuje zajednicu kao kršćansku zajednicu. Time je i crkvena praksa određena po događaju života, umiranja i uskrsnuća Isusa Krista, događaju koji ljudi nikako ne mogu preteći. Ljudska povijest sustiže taj događaj, a Crkva (kao »sakrament svijeta«) predočuje pritom i promiče ono što se događa u sveukupnoj ljudskoj povijesti. Taj »plan« koji je sadržan u svakoj vjerničkoj i crkvenoj praksi, njezin duh, njezina temeljna dinami­ka, njezina usmjerenost prema cilju koju ona sama u sebi sadrži može se tematizirati kao »teorija« prakse vjere i prakse Crkve. Pod tim vidikom svaki pojedini kršćanin i crkvene zajednice imaju svakodnevnu »teoriju« svojega vjerničkoga postupanja i djelovanja; one imaju neku vrstu »svagdašnje praktične teologije«.

Proširujući to poimanje prakse možemo reći da se samorazumijevanje praktične teologije temelji na dvije osnovne odluke:

a) Predmet promišljanja praktične teologije jest ljudska praksa - ne dakle samo praksa kršćana, katolika ili čak samo nositelja crkvenih funkcija, makar se na tu praksu u prvom redu usmjeruje pozornost praktične teologije ukoliko je ona vezana uz Crkvu i njezino poslanje. Praktična teologija uočava praksu ljudi iz perspektive kršćanske vjere i u toj perspektivi podvrgava tu praksu kritičkoj analizi i daje joj orijentaciju. U tom okviru i na toj osnovici mora praktična teologija promišljati također djelovanje nositelja crkvenih funkcija. Odrednica predmeta promišljanja praktične teologije - »praksa ljudi«[22] - veoma je široka, ali i nezaobilazna, ako praktična teologija hoće u svome vlastitome samorazumijevanju ne samo tvrditi nego i zbiljski ispuniti temeljnu teološku zadatost, da je naime svaki čovjek Božji partner pa je zato i praksa svakog čovjeka pred Bogom značajna i važna.

b) Praktična teologija jest teologija - a ne primjena teologije. Njezin odnos prema praksi ne sastoji se u tome da bude poput neke prenositeljice koja u praksi sprovodi onu teologiju koju su oblikovale druge teološke discipline. Odbacuje se, dakle, svako shvaćanje »praktičnih predmeta« koje ih uzima kao »primijenjene znanosti« ili kao »receptologiju za praksu«. Praktična teologija vidi u praksi teološki relevantno mjesto. Time se kani reći ovo: Sama praksa ljudi izvorom je novih teoloških uvida, vjerskih sadržaja i vjerskih formi. Kao što se biblijske discipline odnose na Sveto pismo, sustavna teologija na crkveni nauk, a crkvena povijest na povijesni proces kršćanske vjere, tako praktična teologija nalazi u ljudskoj praksi ono mjesto na kojem se dalje prenosi i posreduje Božja autokomunikacija. Promišljajući, dakle, praksu ljudi praktična teologija se bavi teologijom, »čini« teologiju.

Razlike, pak, triju spomenutih disciplina pokazuju se u materiji kojom se svaka od njih bavi, to će reći: u oblicima i poljima ljudske prakse koje one obrađuju. Pritom nastaje ova poteškoća: profil svake pojedine discipline ne da se tako jednoznačno ra­zjasniti kako bi to bilo potrebno, niti se »prostori« njihovih mjerodavnosti mogu tako jednoznačno međusobno razgraničiti kako se to nekima čini poželjnim. No može se ipak reći barem ovo:

Pastoralna teologija u širem smislu u stvari je - barem u katoličkom području - stoznačna s pojmom praktične teologije; ona označuje bez razlike sav teološki rad koji kritički promišlja i zamišlja praksu ljudi. Pastoralna teologija u užem smislu bavi se svjesno zamišljenim radom u područjima crkvene prakse (dušobrižništvo, zajednica odn. župa, biskupija, skupine, udruge, svjetska Crkva itd.). Pritom je težište na pro­fesionalnome radu onih koji po svojem crkvenom poslanju tvore službene pastoralne skupine kao dušobrižnici (sa svetim redom ili bez njega, kao što je slučaj u nekim krajevnim Crkvama njemačkoga govornog područja).[23]

Homiletika u širem smislu posvećuje se sveukupnim procesima naviještanja tako što promišlja raznovrsne načine i mjesta naviještanja, npr. također različite medi­je. Ona može imati također svoja specifična homiletska težišta, npr. sklop teologije i literature, teologije i likovne umjetnosti. Homiletika u užem smislu označuje klasičan »nauk o propovijedi«, tj. oblikovanje teorije i stjecanje govorničke kompetencije; go­vor je, naime, jedan od oblika naviještanja u kontekstu bogoslužja.

Religijska pedagogija odnosno katehetika u širem smislu obuhvaća cjelokupnost kršćanski pokrenutih odgojno-obrazovnih procesa. [24] U tom smislu spada i religijska izobrazba odraslih u repertoar religijsko-pedagogijskih prouka i poduka. Religijska pe­dagogija odnosno katehetika u užem smislu odnosi se na strogo pedagoški postavljeno prenošenje sadržaja kršćanske vjere djeci i mladeži, kao stoje npr. kateheza sakrame­nata. U naravi je stvari da pritom središnje mjesto imaju školski i župni vjeronauk.

Iz svega je vidljivo ovo: praktična teologija tematizira praktičnu ostvarljivost vjere u svaki puta sadašnjem momentu povijesti čovječanstva; ona istražuje pitanja i potrebe, čežnje i tjeskobe, muke i nastojanja ljudi te traga za odgovorom kako je u danim okol­nostima moguće uvjerljivo izreći i živjeti evanđeosku poruku o Božjem spasenju danom ljudima po Isusu Kristu. Baveći se ostvarljivošću te nove prakse života, praktična je teo­logija teorija te prakse i nipošto se ne svodi na davanje recepata za nju niti se iscrpljuje u pukome prevođenju onoga stoje bilo razrađeno u drugim, npr. sustavnim predmetima te­ologije. Budući daje sva teologija u svim svojim dimenzijama u konačnici usmjerena na praksu nasljedovanja Isusa Krista u danome povijesnom času, ona je u cjelini obilježena »praktičnošću«, tj. ona ide za djelovanjem koje je u skladu s evanđeljem, pa stoga prak­tična teologija nastoji zasebno reflektirati upravo tu dimenziju teologije kao cjeline.[25]

*******

Za kraj, kao zaključak, možemo ponuditi skraćeni opis praktične teologije kako je ovdje pokušavamo shvatiti:[26] ona je teološka disciplina koja kritički i znanstveno odgovorno promišlja u prvome redu kršćansku i crkvenu praksu vjernika (kao i praksu ljudi naprosto) u svjetlu obećanja i zahtjeva vjere u Boga kojeg je kao svojeg i na­šeg Oca navijestio Isus Krist i koja je ukorijenjena u biblijskoj predaji; praktična je teologija smještena u strukturalnom okviru Crkava kao njihovo kritičko mjerodavno mjesto promišljanja; ona ide za korigiranjem i promicanjem one prakse koja omogu­ćuje individualan i društveni život u skladu s čovjekovim bogomdanim dostojanstvom (Isusova praksa Kraljevstva Božjeg u nama i usred nas); stoga joj je povjerena zada­ća da formira kadrove za tu praksu koji će biti u stanju samostalno je promišljati te voditi i savjetovati vjernike u njihovu vjerničkom životu. - Makar nisu ni zamišljeni ni napisani kao tumačenje tog pokušaja opisa praktične teologije, prilozi ove knjige ipak razrađuju neke njegove sastavnice te daju dublji uvid u profil i u područje rada te teološke discipline.

Bilješke

[1] Kod Augustina je teologija de divinitate ratio sive sermo (De civ. dei VIII, 1): sintagma uključuje moment govora/jezika i uma pa bi se mogla slobodno prevesti kao »utemeljeni i utemeljujući bogogovor«.

[2] M. SECKLER, »Theologie als Glaubenswissenschaft«, u W. KERN - H.J. POTTMEYER - M. SECKLER(ur.), Handbuchder Fundamentaltheologie, sv. 4., Freiburg-Basel-Wien 1988., 182.

[3] Za prvu informaciju te o ovome što slijedi usp. J. WOHLMUTH (ur.), Katholische Theologie heute. Eine Einfiihrung in das Studium, Würzburg 1990.

[4] Usp. obrazloženje te podjele s pripadnom shemom u J. WOHLMUTH, nav. mj. 33-62, pose­bice 44-50.

[5] Usp. kratki pregled povijesti te discipline N. GREINACHER, »Der geschichtliche Weg zur Praktischen Theologie«, u H. HASLINGER (ur.), Praktische Theologie, sv. 2„ Mainz 2000., 46-52; uz to i literaturu navedenu u bilj. 10 u našem članku »Praktična teologija u današnjem kriznom vremenu« u ovoj knjizi str. 125.

[6] Za prvu informaciju te napose za povijesni pregled usp. N. METTE, Katolička pastoralna teologija. Praktična teologija nekoć i danas, Ravnokotarski cvit, Lepuri-Split 2004., kao i uvodnu »Riječ urednika« S. NIMCA, str. 5-9. Usp. također originalan pristup i obrazlaganja B. SEVESA pod naslovom »Lica pastoralne teologije«, u ovome svesku str. 52 si.; nadalje, N. METTE, »Praktische Theologie«, u: Lexikon der Religionspadagogik, ur. N. METTE I F. RICKERS, sv. 2., Neukirchen 2001., str. 1547-1553. - O stanju praktične teologije u Hrvatskoj usp. J. BALOBAN, »Pastoralna teologija u Hrvatskoj između nasljeđenog mentaliteta i novih izazova«, u P. ARAČIĆ (ur.), Novi izazovi pastoralnoj teologiji, KBF, Đakovo 2005., 21-29. Općenitije: A. CONDIĆ, »Prosudbeni osvrt na razvitak pastoralnog bogoslovlja do Drugog vatikanskog sabora«, Bogoslovska smotra 75 (2005.), 557-579. - O svojevrsnoj promjeni para­digme pastorala u vremenu Drugag vatikanskog koncila i nakon njega usp. R. BUCHER, »Die pastorale Konstitution der Kirche. Was soli Kirche eigentlich?«, u isti (ur.), Die Provokation der Krise. Zwolf Fragen und Anhvorten zur Lage der Kirche, Reinheim 2005., 30-44.

[7] Uz ovo što slijedi usp. H. HASLINGER, »Wissenschaftstheoretische Wegmarken: Selbstverstandnisformeln der Praktischen Theologie«, u Pastoraltheologische Informationen 17(1997.), 333-354.

[8] Najobuhvatniji ali i najkompliciraniji metodološki model ponudila je i razradila S. KLEIN, Erkenntnis und Methode in der Praktischen Theologie, Stuttgart 2005., napose str. 118 si. Usp. također pregledni članak: N. METTE, »Das Problem der Methode in der Pastoralthe­ologie. Methodische Grundlagen in den Handbtichem des deutschsprachigen Raumes«, u Pastoraltheologische Informationen, 11 (1991.), 167-187. U nas usp. A. ČONDIC, »Kritički osvrt na metode pastoralne teologije«, Crkva u svijetu 40 (2005.), 161-185. Usp. također u ovom svesku izvode B. SEVESA (u podnaslovu »Otvorena pitanja«), str. 112 sl.

[9] O ovdje natuknutoj problematici kriterija usp. S. KNOBLOCH, Praktische Theologie. Ein Lehr-buch für Studium und Pastoral, Freiburg-Basel-Wien, 1996. te P. M. ZULEHNER, Pastoralthe-ologie. 1. Fundamentalpastoral. Kirche zmschen Auftrag und Erwartung, Düsseldorf 1989.

[10] To nije vidljivo u ovdje objavljenoj studiji B. SEVESA koji pastoralnu teologiju shvaća kao »teološki izraz skrbi za kršćanski život« pa »u pogledu pastorala« ide za tim da shvati »život kršćana u njegovim konkretnim uvjetima, polazeći od prolaznosti i ograničenosti njihove prisutnosti u prostoru i vremenu te propitkujući njihove motivacije i dosljednost. U odno­su na teologiju ona se mora potruditi da ispuni zahtjeve koje pred nju stavlja misaoni rad, težeći za kritički prikladnom i teoretski ispravnom refleksijom«, usp. ovdje str. 21. Možda se u tome reflektira stanje pastoralne teologije u Italiji; nama se čini daje tek specifično na­glašavanje prakse, koje se vidi u nazivu »praktična teologija«, ono što dopušta proširivanje pogleda i razmišljanja izvan granice vidljive Crkve.

[11] Radi potpunijeg uvida u ovu problematiku usp. također razmišljanja B. SEVESA o pasto­ral no-teološkom objektu te o pastoralu i o pastoralnoj teologiji, u ovome svesku str. 39-52.

[12] Usp. o tome N. METTE, Theorie der Praxis. Wissenschaftsgeschichtliche und methodologische Untersuchungen zur Theorie-Praxis-Problematik innerlialb der Praktischen Theologie, Düssel­dorf 1978.; W. FURST, Praktisch-theologische Urteilskrafft. Aufdem Weg zu einer symbolisch-kritischen Methode der Praktischen Theologie, Zurich-Einsiedeln-Koln 1986.; R. HARTMANN, »'Vera theologia est practica'. Herausforderungen fiir die akademische Theologie heute«, u: D. NAUER-R. BUCHER-F. WEBER (Hrsg.), Praktische Theologie. Bestandaufnahme und Zukunftsperspektiven. Ottmar Fuchs zum 60. Geburstag, Stuttgart 2005., str. 97-105.; G. FUCHS, »Wie verandert sich universitare Praktische Theologie, vvenn sie kontextuell vvird?«, u Pastoraltheologische Informationen 18 (1998.), 115-150; TH. HENKE, »Ein Fach zwischen den Stuhlen. Wo steht heute die Pastoraltheologie?«, u Herder-Korrespondenz 47 (1993.), 197-203. Za talijansko govorno područje usp. S. LANZA, »L'insegnamento della teologia pastorale«, u N. CIOLA (ur.), Servire Ecclesiae. Miscelanea in onore di Mons. Pino Scabini, Ed. Dehoniane, Bologna 1998., 389-420. - Usp. također razmišljanja B. SEVESA, u ovome svesku str. 45 si., u podnaslovu »Pastoralna teologija i teologija kao znanstvena disciplina«.

[13] Instruktivna razmišljanja o toj orijentaciji, povezana s opcijama teologije oslobođenja, donosi R. FEITER, »Von der pastoraltheologischen Engfuhrung zur pastoraltheologischen Zuspit-zung der Praktischen Theologie«, u R. GOLLNER (ur.), »Es ist so schwer, den falschen Weg zu meiden«. Bilanz und Perspektiven der theologischen Disziplinen, (Theologie im Kontakt, 12), Munster 2004., 261-286. Njegovi izvodi nadahnjuju i sljedeće odlomke ovog uvoda, napose one u kojima je riječ o praksi Crkve kao naroda Božjeg i preferencijalnog opredjeljenja za si­romašne. - O pastoralnom značaju Drugog vatikanskog koncila te o dogmatskoj relevantnosti pastoralnog momenta usp. najnoviji komentar pastoralne konstitucije Gaudium et spes koji je napisao H.-J. SANDER, »Theologischer Kommentar zur Pastoralkonstitution über die Kirche in der Welt von heute«, u Herders Theologischer Kommentar zum Zweiten Vatikanischen Konzil, ur. P. HUNERMANN i B.J. HILBERATH, sv. 4, Freiburg-Base!-Wien 2005., 581-886, na­pose 700-715; isti, »Die Kirchenkonstitution Gaudium et spes. Die pastorale Ortsbestimmung kirchlicher Identitat«, u: Lebendige Seelsorge 56 (2005.), 190-194.

[14] Usp. o tome H.-J. SANDER, »Die Zeichen der Zeit. Die Entdeckung des Evangeliums in den Konflikten derGegenvvart«, u: G. FUCHSI A. LIENKAMP(ur.), Visionen des Konzils. 30 Jahre Pastoralkonstitution »Die Kirche in der Welt von heute«, Munster 1997., 85-102; K. FUSSEL, »Die Zeichen der Zeit als locus theologicus. Ein Beitrag zur theologischen Erkenntnislehre«, u: FZPhTh 30 (1983.) 259-275; G. RUGGIERI, »La teologia dei 'segni dei tempi': acquisizione e compiti«, u G. CANOBBIO (ur.), Teologia e storia. Ereditd dei '900, Milano 2002., 33-77; N. A. ANČIĆ, »Tumačenje znakova vremena - zaboravljena zadaća Crkve?«, Crkva u svijetu 42 (2007.), 200-225.

[15] HANS-JOACHIM SANDER, nav. mj. 98 i 100.

[16] Usp. najnoviji komentar te konstitucije P. HUNERMANN, »Theologischer Kommentar zur dogmatischen Konstitution die Kirche «, u Herders Theologischer Kommentar zum Zweiten Vatikanischen Konzil, ur. P. HUNERMANN i B.J. HILBERATH, sv. 2., Freiburg-Basel-Wien 2004., 263-582.

[17] H.-J. SANDER uveo je razlikovanje između Crkve kao religijske zajednice i Crkve kao pastoralne zajednice, usp. isti, »Das katholische ichjenseits von Aporie und Apologie. Der Glaube an die Pastoralgemeinschaft Kirche«, u: Zur debatte 1/2003., 13-15. U skladu s razlikovanjem između Crkve »ad intra« i Crkve »ad extra«, koje je uveo Koncil, prema Sanderu pojam religijske zajednice odgovara pogledu »ad intra«, dok pojam pastoralne zajednice odgovara pogledu »ad extra«. Sander argumentira dalje: Crkva ne mora i ne može prestati biti religijska zajednica, ali - ako se na nju gleda polazeći od evanđelja - nedvoj­beno se mora dati prednost pastoralnom pred religijskim momentom. »Na taj način - piše Sander - Crkvi je unaprijed zadano to da bude pastoralnom zajednicom, a taj zadatak do­lazi od dviju vlasti ili moći kojima ona ne može raspolagati, ali koje raspolažu njome: od Boga i od situacije današnjega čovjeka. Crkva mora biti tu za jednoga i za drugoga. (...) U pastoralu ona si ne može odabirati ljude s kojima će stupiti u kontakt jer svi su oni od Boga pozvani da postanu ljudima, a ne da budu naprosto neljudima. U skladu s time ta pastoralna zajednica ne može se izmaknuti onim temama s kojima valja odrediti human ili nehuman položaj svaki puta današnjega vremena. Pred Bogom i pred ljudima Crkva nije subjekt sama za sebe, već je podvrgnuta onome stoje Bog i što je situacija ljudi. To je njezina pastoralna konstituiranost i na tome se gradi pastoralna zajednica Crkve« (isto mj., 15).

[18] Ovdje valja upozoriti na zanimljiva zapažanja francuskog filozofa M. FAUCAULTA o »pastoral­noj moći«: isti, »Warum ich Macht untersuche? Die Frage des Subjekts«, u H.L. DREYFUS - P. RABINOV (ur.), Jenseits von Strukturalismus und Hermeneutik, Frankfurt/M. 1987., 243-250. Prema M. Foucaultu (usp. str. 248) pastoralna moć je onaj oblik moći čiji je krajnji cilj osigu­ranje individualnog spasa duše na drugome svijetu; osim što zapovijeda ta moć - odn. njezin nositelj - mora biti spremna da se žrtvuje za život i spas stada pa se ona u tome razlikuje od kraljevske moći koja od svojih podanika zahtijeva žrtvu da bi se održala; pastoralna se moć skrbi kako za zajednicu tako i za pojedinca u njoj tijekom cijeloga njegovog života; za vršenje te moći valja znati što se zbiva u glavama ljudi, valja istraživati njihove duše i poraditi na tome da joj povjere svoje najdublje tajne. Stoga pastoralna moć uključuje poznavanje savjesti i sposobnost usmjeravanja i vođenja savjesti vjernika. - Ovdje ne možemo ući u raspravu tog kulturološkog pristupa pastoralu, ali on svakako zaslužuje punu pozornost pogotovo stoga što u teologiji nismo naučeni pastoralno djelovanje gledati i analizirati pod vidikom moći pa baš zato mogu ostati izvan našeg teološkog vidokruga mnogi njezini ambivalentni momenti tako da se ona u svojim posljedicama može pokazati također ambivalentnom; usp. pobliže H. STEINKAMP, Die sanfte Macht der Hirten. Die Bedeutung Michel Foucaults fur Praktische Theologie, Mainz 1999.

[19] Originalan pogled na pastoralnu teologiju daje B. SEVESO u prvome djelu svojega rada naslovljenom »Pastoralni izrazi«: on analizira izraze koji istodobno opisuju skrb za kršćanski život i modalitete njezinog očitovanja; riječ je o ovim izrazima: 'dušobrižništvo', 'cjeloviti pastoral', 'posadašnjenje', 'evangelizacija', 'novaevangelizacija', 'inkulturacija', usp. ovdje, str. 22 sl. Oni daju kršćanskoj praksi određeni red, predstavljaju njezine oblike, pripremaju njezine modalitete te u grubim crtama i u povijesnom slijedu opisuju njezin smisao.

[20] Valja priznati da je u ovakvoj podjeli praktično-teološke »materije« neizbježno prisutna stanovita proizvoljnost, što je uostalom uvijek slučaj kad se radi o organizaciji studijskog programa; tako se npr. homiletika ponegdje smješta više uz bok liturgike (kao npr. na teo­loškim fakultetima u Splitu i Zagrebu); ponegdje se pak (kao npr. na teološkim fakultetima u Paderbornu i Freiburgu) u praktičnu teologiju ubraja i tzv. znanost o karitasu (tu je riječ o teoriji i praksi dijakonije: crkveni socijalni rad u kojem pojedine osobe, skupine ili usta­nove pomažu ili pružaju podršku drugim ljudima koji su pritisnuti raznovrsnim nevoljama ili su zapostavljeni i potlačivani; ta se solidarnost temelji na kršćanskoj vjeri i proizlazi iz nje.) Među »praktične« predmete spadaju i duhovno bogoslovlje (Split, Zagreb) i pastoral­na psihologija (Ljubljana) odnosno pastoralna medicina (Split, Zagreb). Osim toga ne bi se smjelo zaboraviti da su liturgika i kanonsko pravo također »praktični predmeti«.

[21] Ovdje ne možemo ulaziti u općenitu i povijesno bremenitu problematiku je li teologija kao takva (tomistički) spekulativna ili (skotistički) praktična znanost; usp. R. HARTMANN, »'Vera theologia est practica'. Aspekte fiir einen svstematischen Entvvurf der Theologie he­ute«, u D. NAUER, R. BUCHER, F. WEBER (ur.), Praktische Theologie. Bestandsaufnahme und Zukunftsperspektiven. Ottmar Fuchs zum 60. Geburtstag, (Praktische Theologie heute, 74), Stuttgart 2005., 97-105. Hartmann pokazuje kako se te i druge suprotnosti (npr. teorija - praksa, deduktivno - induktivno, normativno - empirijsko, esencijalno - egzisten­cijalno) mogu i trebaju iščitavati kao polovi napetosti u stvarnosti koja je promišljana u teologiji te se ne smiju uzimati kao da jedan isključuje drugi (usp. str. 101). Tu se otvaraju perspektive »relacijske teologije«, usp. D. SATTLER, Beziehungsdenken in der Erlosun-gslehre. Bedeutung und Grenzen, Freiburg 1997.

[22] O pojmu prakse i o modalitetima njegova promišljanja u kontekstu novije pastoralne odnosno praktične teologije usp. instruktivna razmišljanja B. SEVESA u ovome svesku, str. 98 sl. (u kontekstu podnaslova »Slike pastoralne teologije«).

[23] Prema Bolonjskom procesu i novim studijskim programima na teološkim učilištima pred­meti se na katedrama ukrupnjavaju pa imamo: 1) Temeljnu pastoralnu odn. praktičnu te­ologiju (što u globalu odgovara ranijim Temeljnim pitanjima pastoralne teologije), te 2) Posebnu pastoralnu odn. praktičnu teologiju (što opet u globalu odgovara ranijim temama kao što su npr. pastoral župne zajednice, pastoral sakramenta i pastoral braka i obitelji). - Na toj se podjeli zasniva pastoralno-teološki projekt P. M. ZULEHNERA; usp. osnovice toga u isti, Pastoraltheologie. 1. Fundamentalpastoral. Kirche zwischen Auftrag und Envartung, Dusseldorf 1989.; usp. također razgovor sa Zulehnerom »Osobna odluka pod zatvorenim nebom«, Svjetlo riječi (Sarajevo), 26 (2008.), br. 306, str. 20-23.

[24] Usp. instruktivna promišljanja iz perspektive religijske pedagogije koja ciljaju na cjelinu praktične teologije: G. BITTER, »Was soli vverden? Marginale Wiinsche an die Praktische Theologie«, u D. NAUER, R. BUCHER, F. WEBER (ur.), Praktische Theologie. Bestan-dsaufnahme und zukunftsperspektiven. Ottmar Fuchs zum 60. Geburtstag, Stuttgart 2005., 34-43; u nas usp. AT. F1LIPOV1Ć, »Aktualna pitanja religijske pedagogije i katehetike«, Bogoslovska smotra 76 (2006.), 1, 147-172; V. MANDARIĆ - R. RAZUM, »Pastoralno-katehetska praksa i saborska baština«, Bogoslovska smotra 76 (2006.), 3, 817-853.

[25] Usp. R. HARTMANN, »"Vera theologia est practica'«, nav. mj. - Instruktivna promišljanja o praktičnoj teologiji donosi S. KNOBLOCH, Praktische Theologie. Ein Lehrbuch fur Studium und Pastoral, Freiburg-Basel-Wien, 1996.; usp. napose njegovih šest teza o tome što je praktična teologija, str. 18-25.

[26] Ovdje se inspiriramo na shvaćanju praktičnne teologije koje je u temelju novog njemačkog priručnika praktične teologije Handbuch Praktische Theologie. Bd 1. Grundlegungen, ur. H. HASLINGER, Grunevvald, Mainz 1999; Bd 2. Durehführungen, 2000.