Praktična teologija

(Stipe Nimac)

Praktičnu teologiju shvaćamo kao teološku disciplinu koja kritički i znanstve­no odgovorno promišlja u prvome redu kršćansku i crkvenu praksu vjernika (ali i praksu svih drugih ljudi) u svjetlu obećanja i zahtjeva vjere u Boga što ga je kao svojeg i našeg Oca navijestio Isus Krist; ta je vjera ukorijenjena u biblijskoj pre­daji. Kao takva, praktična je teologija smještena u strukturalnom okviru Crkve kao njezino kritičko mjerodavno mjesto promišljanja. Svrha joj je promišljati, korigirati i promicati praksu koja omogućuje individualan i društveni život u skladu s čovje­kovim bogomdanim dostojanstvom koje je na mjerodavan način pokazao Isus Krist u svojoj praksi Kraljevstva Božjeg; ono je usred nas i ujedno pred nama; ono je i u nama ukoliko smo ga prihvatili i ukoliko ga u svome životu ostvarujemo živeći pre­ma evanđelju. Praktična teologija ima također zadaću da formira crkvene djelatnike koji će biti u stanju samostalno tu praksu promišljati te voditi i savjetovati vjernike u njihovu vjerničkom životu i sudjelovati u stvaranju planova i programa za pastoralno djelovanje pojedinih mjesnih Crkava i crkvenih udruga.[1]

U tom shvaćanju praktične teologije vidljiv je naglasak na praksi i djelovanju naroda Božjeg u cjelini te pastoralnih djelatnika napose i to u konkretnim društveno-povijesnim okolnostima u kojima se crkvena zajednica nalazi. Odatle je razvidno kako je za praktično-teološku refleksiju od presudne važnosti poznavanje »terena«, tj. stanja i okolnosti u kojima se vjera konkretno živi, kako ljudi reagiraju na ponu­du vjere i kako duh evanđelja prožima ili ne prožima sve segmente individualnog i zajedničarskog života. - Time smo naznačili važnost empirijskih istraživanja unutar metode praktične teologije.

S obzirom na metodu praktične teologije, pozicije praktičnih teologa nisu uni-vokne; one su različite jer se temelje na različitim iskustvima i uključuju različita iskustva »na terenu«.[2] Čini se, međutim, kako u jednoj točki ipak postoji konsenzus:metodu praktične teologije ne valja tražiti u perspektivi teološkog znanja koje bi se potom primjenjivalo u pastoralnoj, katehetskoj, karitativnoj itd. praksi. U tom bi se naime slučaju praktična teologija reducirala na pastoralnu vještinu, eventualno 'obo­gaćenu' pastoralnim receptima. Naprotiv, metodu praktične teologije valja tražiti u perspektivi pastoralnog djelovanja, u perspektivi prakse. Pritom će metoda uzimati u obzir kako povjesnost teološkog znanja tako i pastoralnog djelovanja koje uvijek kreće od života crkvene zajednice, ili šire: od života ljudi uopće, te gleda prema vjeri i teologiji. Pitanje metode je važno ne samo zato što se po njoj vidi valjanost jedne teološke discipline, nego i zato što ona konkretno sugerira bolji način postu­panja u pastoralnom djelovanju Crkve kao zajednice i nositelja crkvenih služba. Bez uvjerljive i učinkovite metodologije praktična teologija gubi svoj zahtjev da bude teološka znanost, a pastoralna praksa svodi se na puki pastoralni pragmatizam. Stoga se praktična teologija shvaća kao teološka znanost o djelovanju (Handlungswissen-schaft)[3] odnosno kao teorija jedne specifične ljudske prakse - prakse individualnog i komunitarnog života prema evanđelju Isusa Krista.

Uvid u relevantnu literaturu pokazuje kako je s obzirom na metodu u prak­tičnoj teologiji dominantan trokorak vidjeti-prosuditi-djelovati. [4] Kritičke primjedbe na njegov račun[5] takve su da zahtijevaju njegovo proširenje i sustavniju podgradnju,što je u svojem radu o spoznaji i metodi u praktičnoj teologiji pokazala i uspješno realizirala Stephanie Klein[6]. Budući da smo u ovoj knjizi preuzeli njezinu poziciju i argumentaciju,[7] ne kanimo se ovdje zadržavati na pitanjima koja su ondje obuhvatno i sustavno razjašnjena i po našem sudu riješena. [8] Kao malu dopunu kanimo ovdje ponuditi jedno razmišljanje o odnosu empiričkog i teološkog momenta u praktičnoj teologiji, a što je u njezinu radu, kako i ona sama primijećuje, tek usputno dodirnu­to.[9] S tim u vezi bit će korisno navesti neka mjesta iz dokumenata Drugoga vatikan­skog koncila gdje se upozoruje na važnost i doprinose društvenih i humanističkih znanosti za život vjere i za pastoralnu praksu.

1. Koncilski naputak

Budući da je Krist Crkvu »'u ovome svijetu ustanovio i uredio kao društvo' te ju opskrbio 'prikladnim sredstvima vidljivog i društvenog jedinstva'«, ona je »ujedno 'vidljivi zbor i duhovna zajednica', [ona] putuje zajedno s čitavim čovječanstvom te sa svijetom iskusuje istu zemaljsku sudbinu. Ona postoji kao kvasac i takoreći kao duša ljudskog društva koje se u Kristu treba obnoviti i preobraziti u Božju obitelj«.[10] Tu se, u Crkvi, uzajamno prožimaju zemaljski i nebeski moment; to se shvaća samo vjerom i ostaje otajstvom ljudske povijesti (usp. GS 40). Odatle je već razvidno kako je od pre­sudne važnosti za evangelizacijsko poslanje Crkve to da bude upoznata sa stanjem ljudi i ljudskog društva s kojim je ona u interakciji. To stanje Crkva je pozvana sagledavati »u svjetlu evanđelja« i u njemu otkrivati »znakove vremena« te odatle iščitavati potica­je i perspektive za svoje djelovanje (usp. GS 4 i 11 te cijeli drugi dio te konstitucije).

Osim toga to je u skladu s opravdanom autonomijom zemaljskih stvari. Na­ime, same »stvorene stvari i sama društva imaju vlastite zakone i vrijednosti, koje čovjek mora postupno otkrivati, primjenjivati i sređivati«. Čovjek mora poštivati »vlastitu postojanost, istinitost, dobrotu te vlastite zakone i poredak« stvorenih stvari i to »tako da pojedinim znanostima i umijećima prizna njihove vlastite metode« jer »metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se doista obavlja znanstveno i prema ćudorednim načelima, nikad se neće stvarno protiviti vjeri« jer »profane stvari i stva­ri vjere imaju svoj izvor u istome Bogu«, Stvoritelju (GS 36). Teolozima se posebno stavlja na srce »da uz poštovanje metoda i zahtjeva koji su svojstveni teološkoj zna­nosti stalno tragaju za prikladnijim načinom kako će priopćiti kršćanski nauk ljudi­ma svojega vremena. [...] Neka se u pastoralnoj skrbi dovoljno priznaju i primjenjuju ne samo teološka načela nego i otkrića profanih znanosti, u prvom redu sociologije i psihologije, tako da se i vjernici dovedu k čišćem i zrelijem životu« (GS 62).

U skladu s time praktična se teologija smješta u križištu teologije te društve­nih i humanističkih znanosti. Stoga ona mora ući u interdisciplinarno radno područje; pritom je za nju značajno »dijaloško usmjerenje« koje traži zajedničke dodirne točke među znanostima i njihovim rezultatima, a ne ide za isticanjem suprotnosti i kritika koje ih udaljuju jedne od drugih.[11] Budući daje predmet (materijalni objekt) praktične teologije vjera vjernika, njihova praksa i praksa Crkve, tj. vršenje njezina poslanja u svijetu, očito je da teološka znanost mora misaono produbljivati ne samo sadržaj vjere u horizontu tradicije i svaki puta sadašnjeg vremena, nego i da ona mora promišljati taj sadržaj imajući u vidu samoostvarivanje Crkve u njezinoj sadašnjoj povijesnoj i druš­tvenoj smještenosti. »Upravo trenutna povijesna društvena i trenutna crkvena situacija su dovoljan, a ujedno i opravdan izazov i motivirajuća zadaća, da pastoralna teologija znanstveno-teološki analizira te situacije, kritički ih vrjednuje i daje normativne mo­dele djelovanja. Pri tome je veoma bitno imati na umu: prvo, ne smije se nekritički prilagođavati svemu onome što nude neteološke znanosti i ne smije sve odbacivati do čega su došle humanističke i druge neteološke znanosti svojim istraživanjem«.[12]

Itekako je praktična teologija samu sebe počela shvaćati u tom smislu, ona je ne samo povela računa o rezultatima empirijskih istraživanja i o uvidima društvenih i humanističkih znanosti, nego su i sami zastupnici praktične teologije počeli voditi empirijska istraživanja ili sudjelovati u njima.[13]

2. Metodički orijentiri

Kad praktična teologija radi s empirijskim datostima i spoznajama do kojih su došle druge znanosti ili do kojih je ona sama došla svojim emprijskim istraživanjima, ona je svjesna da te datosti, spoznaje i teorije imaju svoje spoznajno-teorijske pret­postavke koje valja posvjestiti i o njima voditi računa. Na to je svojedobno s pravom upozorila Kongregacija za nauk vjere u svojim izjavama o teologiji oslobođenja i o primjeni marksističke analize društva kojom se ta teologija poslužila.[14] To vrijedi za svaki oblik analize društva.

U svome radu o spoznaji i metodi u praktičnoj teologiji S. Klein je na osnovi fenomenološki i transcendentalno-filozofski utemeljenog razumijevanja društvene zbilje istaknula nekoliko orijentira ili ograda kojih se valja držati pri istraživanju društvene zbilje i pri uporabi njegovih rezultata.[15]

Ponajprije valja izbjeći pozitivističko shvaćanje rezultata istraživanja: Empi­rijske datosti do kojih se došlo istraživanjem ne smiju se poistovjetiti sa samom društvenom stvarnošću niti one predstavljaju njezinu presliku; one su kompleksne misaone konstrukcije društvene zbilje koje su neizbježno bremenite određenim sub­jektivnim pretpostavkama onih koji istražuju; te pretpostavke valja reflektirati. Nadalje, valja izbjeći psihologističko shvaćanje stvarnosti koje ju svodi na konstruk­ciju naše psihe; taj konstrukt se onda nereflektirano običava poistovjetiti s objektiv­nom činjenicom. Uz to valja izbjeći i behaviorističko razumijevanje: ono ne vodi ra­čuna o čovjeku kao slobodno djelujućem biću koje shvaća i tumači zbilju na temelju uvida što ih je u nju steklo.

Valja također izbjeći relativizam: spoznaja da smo društvenu stvarnost tek dje­lomično zahvatili svojim istraživalačkim instrumentarijem ne znači da naš uvid u nju i teorija o njoj nemaju objektivnu valjanost. Ako smo uočili, promislili i imenovali uvjete naše spoznaje, utemeljili metodu istraživanja te ako je put na kojem smo izgradili teoriju o društvenoj zbilji intersubjektivno provjerljiv, onda su time zadovoljeni uvjeti unutar kojih teorija ima svoju valjanost pa stoga i objektivno govori o istraženoj stvarnosti. Time je ujedno naznačen put kojim valja ići kako ne bi došlo do poistovjećivanja teo­rije o društvenoj stvarnosti i same te stvarnosti, a danje i uvid u granice naše spoznaje dotične stvarnosti. Ako se poštuju ti orijentiri, onda se možemo pouzdati u objektivnu valjanost naše spoznaje društvene stvarnosti. Osim toga takvo razumijevanje omogu­ćuje shvaćanje društvene stvarnosti koje je u načelu transparentno prema Bogu kao stvoritelju svekolike zbilje.

Imajući sve to u vidu valja sada ukratko promotriti i predmet empirijskog istraživanja u praktičnoj teologiji. Budući da je riječ o teologiji, slijedi da je ovdje predmet istraživanja vjera ljudi. Vjera se ovdje shvaća dvojako, kao predmet ili sadržaj vjerovanja ifides quae) i kao čin vjere ili točnije kao življena vjera (fidesqua). Samo po sebi je jasno da predmet vjere (Bog i njegovo stvoriteljsko i spasi-teljsko djelovanje) ne može biti empirijski istražen: na temelju empirijskih datosti i teorija koje se na njima temelje i nastoje ih protumačiti ne možemo oblikovati nikakve normativne vjerske i etičke iskaze i to stoga što je narav tih datosti i teorija deskriptivna, opisna, a ne normativna. Promišljanje sadržaja vjere i djelovanja s njim u skladu stvar je dogmatske i moralne teologije. Kada, dakle, praktična teolo­gija pomoću empirijskih metoda istražuje vjeru ljudi, onda je ovdje predmet istra­živanja njihovo svjedočanstvo vjere, način kako vjeruju i u skladu s vjerom žive te kako u horizontu vjere shvaćaju i tumače svoj život, svoje djelovanje i stvarnost u kojoj žive. Tu je riječ o opisivanju i analiziranju toga »kako ljudi u životu usvajaju normativnu vjeru Crkve i ćudoredne norme, kako ih shvaćaju, razvijaju, prenose i izražavaju. Istražuje se življena vjera (fides qua) po kojoj se ljudi odnose prema Bogu kao svome praiskonu«.[16]

Kad je riječ o uvidu u življenu vjeru, onda pritom dolaze do izražaja tako­đer sumnje, nadanja i razočaranja gledom na vjeru, traganje za Bogom i čežnja za njim, kriva vjerska shvaćanja, praznovjerje te pozitivan i negativan utjecaj crkvene institucije i vjerskih službenika pri svemu tome. Utemeljeni uvid u sve to od bitne je važnosti za sve segmente pastoralnog rada i za organizaciju crkvenih institucija i njihova djelovanja.

Empirijska društvena istraživanja ne zadovoljavaju se pri svemu tome samo kvantitativnim metodama koje složenu ljudsku zbilju svode na manje ili više ma­lobrojne značajke što se daju mjeriti i statistički obraditi, kvantificirati. Koliko god to bilo korisno i neophodno, valja ipak ići i za tim da se zahvati u svu raznovrsnost ljudskog života i ponašanja. Stoga se posiže također za takozvanim kvalitativnim metodama istraživanja društvene stvarnosti koje svojevrsnim hermeneutičkim po­stupkom interpretiraju življeni život pojedinaca u njihovoj društvenoj umreženosti i to na temelju promatranja i metodički vođenih intervjua s njima.[17] Tako se možedoći do metodički osiguranog dubljeg uvida u to kako je vjera utkana u cjelinu osob­nog života naših suvremenika. Po tome svjedočanstvo vjerskog života vjernika po­staje vidljivijim napose s obzirom na tragove životnoga smisla koji pokazuju preko imanencije svijeta prema Stvoritelju. Budući da je vjera u Boga i život s njom u skladu nešto najosobnije u čovjeku, ono naime u čemu se izražava najdublji njegov individualitet, važno je da upravo to bude zahvaćeno i istaknuto u istraživanju življe-ne vjere; tome pomažu samo kvalitativne metode istraživanja. Uz to se dakako vodi računa o osobi istraživača i o njezinim subjektivnim pretpostavkama i opcijama: to ulazi u metodu istraživanja i treba biti metodički posvješteno i reflektirano.[18]

Rezultati kvalitativnih metoda društvenih istraživanja prikladni su za uključi­vanje u praktično-teološka istraživanja samo ukoliko se vodi računa također o etič­kim pitanjima uključenima u društvenim istraživanjima. Radi se o respektu prema ljudima o kojima se istražuje, o tome koliko su rezultati istraživanja ne samo korisni znanosti nego i dobri za ljude o kojima se istražuje; povjerenje koje se uspostavlja u tijeku istraživanja između onih koji ga vode i onih kojima se istraživanje bavi te zaštita privatnosti i anonimnosti moraju se poštivati, a svi rizici s tim u vezi moraju biti brižljivo odvagnuti. Etički je također relevantno pitanje o cjelovitosti i kvaliteti istraživanja, o vlasništvu nad podatcima i o uporabi rezultata, o vrijednosti istraživa­lačkog projekta kao i stanoviti nerazmjer između onoga što su dobili istraživači svo­jim istraživanjem, a što su dobili oni koji su se istraživanju podvrgli investirajući u to svoje vrijeme i predujam pouzdanja u etički integritet i serioznost istraživača - sve to nosi sa sobom moguće dileme pa i konfliktne situacije. U reguliranju tih pitanja od pomoći su etički kodeksi i s njima povezani pravni propisi. [19].

Zaključno, i s obzirom na sve to, »praktična teologija zasigurno mora ponaj­prije primiti na znanje te ozbiljno uzeti u obzir upravo onaj, već započeti, interdisci­plinarni diskurs, koji tematizira pitanja istraživačke etike u socijalnim znanostima. Ona se, potom, treba aktivno uključiti u taj interdisciplinarni diskurs te ga, konačno, zajedno s moralnom teologijom i socijalnom etikom, nastojati konstruktivno oblikovati i određivati«. [20] Tako dobiveni rezultati ne samo da su znanstveno i praktično-teološki relevantni, nego oni u mnogome pridonose samoposvješćivanju određenihcrkvenih zajednica i Crkve u cjelini s obzirom na življeno svjedočenje ili nesvjedočenje vjere te pogotovo s obzirom na pitanja koja u dubini duše pokreću ljude (kako pojedince tako i skupine) u njihovu često anonimnom traganju za smislom života odnosno, teološki rečeno, za Bogom. - To valja još malo konkretnije promotriti.

3. U službi crkvene zajednice

Metodički provedeno praktično-teološko promatranje društvene stvarnosti uz pomoć kvantitativnih i kvalitativnih (tj. hermeneutičkih) metoda te rezultati do kojih se njime dolazi stoje u službi crkvene zajednice i pomažu izvršavanju njezina evangelizacijskog poslanja.[21] Naviještanje evanđelja mora naime voditi računa o tome da se konkretan život ljudi i prihvaćanje evanđelja i život po njemu uzajamno uvjetuju. Stoga navještaj mora voditi računa o različitim situacijama u kojima se čovjek kao pojedinac i njegova zajednica nalaze. To znači čitati znakove vremena i tumačiti ih u svjetlu evanđelja (usp GS 4 i 11) kako bi se moglo u tome što se događa nazrijeti nove perspektive koje se otvaraju evanđelju odnosno Crkvi kao pastoralnom subjektu.[22]

Na empirijskim istraživanjima utemeljen uvid u oblike u kojima se danas u društvu vjera živi i kako se ona posvjedočuje, otkrivaju također ona područja društvenog života u kojima su institucionalna prisutnost Crkve i njezine aktivno­sti odsutni ili jedva zamjetljivi, što nipošto ne znači da ondje manjka otvorenost i perspektiva za Radosnu vijest. Naprotiv, to valja uočiti u strpljivom promatranju stvarnosti i promišljanju rezultata istraživanja te tako pridonijeti stjecanju novih spoznaja o prenošenju vjere nadolazećim pokoljenjima. U suvremenim je društvima našeg zapadnog tipa - vjerojatno ni drugdje nije mnogo drugačije budući da se naš »zapadnjački« način života »globalizira« - sve manje i manje osigurano prenošenje vjere obiteljskim odgojem i s time povezanom vjerskom socijalizacijom djece kroz župu i školu, već su nam potrebnija ciljana istraživanja o tome kako se vjera danas, u raznim životnim dobima i okolnostima, razumijeva i usvaja. S uvidima u to, koji se istraživanjima stječu, još nije dan i način kako valja navjestiteljski postupati; tu je nasušno potrebna praktično-teološka refleksija koja otkriva i imenuje perspek­tive i iznalazi načine djelovanja odnosno prenošenja vjere (pastoral, katehetika i svi oblici dijakoničnog služenja crkvene zajednice). U svakom slučaju empririjska istraživanja pomažu otkrivanju još skrivenih mjesta naših ljudskih muka i proble­ma, pomažu njihovom analiziranju i pokazuju gdje se čovjeku u tjeskobi i mukama djelatno može i treba pomoći.

Time smo dotakli još jedno područje na kojem empirijska istraživanja mogu i trebaju biti od velike koristi, zapravo su neophodna: riječ je o planiranju i orga­niziranju crkvenog djelovanja kroz institucije i to tako da se prikladno odgovori zahtjevima sadašnjeg života i vjerovanja ljudi. Uz pomoć spoznaja o težnji za Bo­gom u ljudskome srcu, o iskrivljenosti vjere (praznovjerje), o mukama i težnjama ljudi i o njihovu shvaćanju evanđelja te uvidom u ono što Crkva naučava moći će praktična teologija razviti koncepte za pastoralno djelovanje. To trebaju biti koncepti koji odgovaraju sadašnjim uvjetima i mogućnostima života ljudi. Valja ih razviti na području naviještanja vjere, sakramentalne prakse, praćenja vjernika u njihovu duhovnom životu, na području karitativnog služenja i prenošenja vjere nadolazećim pokoljenjima te u izgradnji župne zajednice. Neće se smjeti zabora­viti ni posebna područja pastorala kao što je skrb za bolesne i nemoćne, bolnički pastoral, skrb za one koji životare na marginama društva, pastoral zatvorenika, pastoral turista i vojnika itd.

Odnos vjere, njezine teologije i empirijske stvarnosti nije, prema svemu što smo istaknuli, odnos suprostavljenosti, a pogotovo ne isključivosti; naprotiv, valja ga shvatiti u uzajamnoj upućenosti jednih na druge tih područja ljudskog iskustva i razmišljanja. Vjera i njezina teologija vide u podatcima empirijskih istraživanja perspektive pastoralne skrbi za ljude današnjeg vremena, a u empirij­skoj društvenoj stvarnosti one vide Božje stvorenje kojemu trajno vrijedi Božja neopoziva spasenjska volja. U toj stvarnosti ima tragova koji upućuju na Boga i njegovo djelovanje, ali ima i onih koji potamnjuju obzorje u kojem se može nazrijeti perspektiva vjere u Boga Stvoritelja i Spasitelja. Takav pristup empirij­skoj društvenoj stvarnosti ne ukida njezinu autonomiju (usp. GS 36); naprotiv, on ju poštuje i shvaća ju kao nešto što odgovara Božjoj stvoriteljskoj volji - on je shvaća teonomno, tj. gleda ju kao Božje stvorenje, u njezinu odnosu prema Bogu. U vjeri naime znamo da i onaj čovjek čija vjera, mjerena službenim ko­deksom vjerskih istina koje Crkva naviješta, izgleda manjkavom zato što ju on ne umije adekvatno pojmovno izraziti, nije zato heretik ni šizmatik, nego je on po njoj dionik Božje spasenjske milosti - i izazov Crkvi da mu bude bliža u svo­me naviještanju i svjedočenju, da ide s njime i da mu u svoj strpljivosti daje svjetla za sljedeći njegov korak. U vjeri isto tako znamo da je i čovjek koji se u svojoj autonomiji odlučio protiv Boga još uvijek neopozivo obuhvaćen Božjom spasenjskom voljom. Ako empirijska istraživanja pokažu motive takve odluke i stavove koji su s time povezani, to može biti samo na korist pastoralnom djelova­nju vjernika i crkvenih institucija: to je poticaj za samokritiku i reformu koja će pripomoći njihovoj dubljoj vjerodostojnosti te dati novi elan njihovu svjedočenju i pastoralnom nastojanju.[23]

»Ako cjelokupna stvarnost pokazuje na Boga i ako je obuhvaćena Božjom spasenjskom voljom te ako Bog čuje vapaje ljudi u muci i bijedi (usp. Izl 22, 22)i ako ide za grješnikom (usp. Mt 18, 10-14), onda se u svim područjima stvarnosti - pa i u onima koja su možda od Boga najudaljenija - mogu naći tragovi Božji; oni vode pastoralnu teologiju dubljoj spoznaji Boga i njezinih vlastitih zadaća tako da ih uzmogne što vjernije ispuniti: uprisutniti u svijetu Božju spasenjsku volju i učiniti ju iskusivom«.[24]